Mato Jurković

RAZGOVOR S MATOM JURKOVIĆEM

Razgovaramo s Matom Jurkovićem, akademskim slikarom i dugogodišnjim profesorom na Grafičkom fakultetu u Zagrebu kao i na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Za vrijeme našeg razgovora u njegovom ateljeu, on slika svoju slijedeću sliku.

Kada ste se počeli baviti sa svojim poslom, slikarstvom? Dali ste se mislili slikarstvom baviti u životu?

Mato Jurković - dječji radovi
Mato Jurković, akvarel, autoportet, dječji radovi

Ne bih znao datum, negdje od svog dječjeg doba. Ne znam, petog, šestog razreda Osnovne škole. Bavio sam se, kao i sva djeca onog doba, svim i svačim a između ostaloga trebalo je imati sreće da ti kupe boje. Ja sam volio boje, baviti se time, malo nešto kao crtam, bojam itd. Nešto tako slično. A o čemu se tu radilo? Pa, vjerojatno, kao kod svakog djeteta da se nešto radi. A onda, s vremenom se dogodila neka želja da u školi nešto slikam, što je bilo popraćeno sa nekim pohvalama, ali nije to, naravno, presudno; presudna je moja volja, želja da se ja počnem baviti sa nečim što me je oduvijek relaksiralo i činilo zadovoljstvo.

Kad sam imao nekakve obaveze u školi, poslije, kad sam se išao odmoriti činio sam to – slikajući. A onda čovjeku postane jasno odjednom, da želi da mu to bude i poziv. No, međutim tu nisam imao baš sreće s obzirom na ponašanje, prije svega, moje majke koja u tome nije vidjela životni prosperitet za dijete, onako u strahu od čega ćeš živjeti itd. I sprečavala je svaki ozbiljan pokušaj oko toga tvrdeći da to, na neki način, može biti hobi ali ne i zvanje. I onda s vremenom, ja sam odlučio i napravio – da sam upisao Likovnu akademiju  u Zagrebu. To je bila nekako velika čast, nije bilo kao sada, manje kandidata nego mjesta za upis. I tada sam bio jako zadovoljan i postao sam akademski slikar. I prolazio sam uobičajene, klasične prilike koje mladi ljudi prolaze na putu svoje afirmacije. Prilika da radite sa poznatijim imenima koja su došla do tog posla, a vi ste zapravo, bili osoba koja je to odrađivala.

Tko vam je predavao na akademiji?

Imao sam profesore Mezdjića, Mujadžića, Reisera, Krstu Hegedušića itd. Neka poznata imena toga vremena. Što mislim da mi je poslužilo više da profesionaliziram nekakav svoj odnos prema tome što sam radio, nego što sam baš, kako kažu, nešto naučio. Naučio sam, moram reći od Mujadžića nešto o sustavima klasičnog slikarskog metijea, crtanja i slikanja ali čovjek ostaje pri nekim svojim viđenjima a to su: volio sam lijepu sliku više nego bilo kakve oblike nekoga nazovi pametovanja jer za mene je, bila i ostala umjetnost pitanje lijepoga, pitanje nečeg stvaralačkog u nekom smislu, stvaranja nove stvarnosti, svog intimizma, nego negoli dokazivanje pameti, propitivanja ovoga i onoga, koje zamagljuju pojmove koje je moderna umjetnost izrodila, u silnim bespućima nekih, nazovi, traženja koja se kriju iza tih riječi, a nisu uopće to, nego.

Mato Jurkovic - Dječiji radovi, Cvijeće
Mato Jurković, akvarel, dječji radovi

Moram reći da ima i toga, ima traženja ali nisam nešto oduševljen time, jer ne vidim, naprosto, da je umjetnost s pravom ušla u ruke umjetničke okoline, ne samih umjetnika nego okoline koja više voli, nazovi talentiranog, kome će umjetnička okolina, odnosno kritičari objasniti šta je on htio reći itd. Ali mislim da počinjem filozofirati sa tom pričom, htio sam reći zapravo da pamet treba tražiti u nauci a ne u umjetnosti. To je moje mišljenje, a umjetnost je ipak, prije svega, osjećaj za mene, molim.

Mato Jurković - dječji radovi - Pepeljara
Mato Jurković, akvarel, dječji radovi

Vi se cijelo vrijeme bavite slikarstvom, slikarstvo je vaša ljubav…

Pa, moram reći da kada govorim o pričanju onda sam se, hvala bogu, napričao kroz svoja predavanja dok sam bio profesor na Grafičkom fakultetu u Zagrebu i na Sveučilištu Sjever preko 30 godina.

Kako to da ste postali profesor?

Pa, bio sam prije toga urednik, bavio sam se nekim oblicima primjene i mislim da primjena, i dan danas je pravi smisao bavljenja i studiranja umjetnosti, jer u likovnoj umjetnosti manje, više nema nečega novoga ali zato ima eksplozija primjene. Međutim, primjena se ne može organizirati ako se ne studira fundament…

Aha, grafika?

Ne grafika, nego općenito primjena, što mislim da je zapravo, danas bi trebalo biti jasno svim forumima koji odlučuju o edukaciji, o stavu unutar školstva, unutar institucija obrazovanja itd. da je eksplozija primjene toliko uznapredovala, da je unutar svih medija toliko značajna, da prava svrha studiranja likovnosti, je zapravo u primjeni. A ne možda u klasičnom mediju koji, po mom mišljenju, ostaje uvijek kao što je nekad već davno Giulio Carlo Argan spomenuo, da je dovoljna samo neka iskra, neki pronazak, intencija nečega, a da bi postojao klasični metije slikarski, a da bi poslije se on realizirao u nekim suvremenijim tehničkim metodama.

Mato Jurković, akad. slikar

Počev od filma, televizije, danas svih digitanih tehnologija koje zapravo itekako koriste tu elementarnu klasičnu likovnost, odnosno poznavanje toga. Danas mi, nažalost nemamo instutucionalizranu kvalitatnu edukaciju u tom smjeru, smjeru te primjene koja je zapravo novi smisao likovnosti koji treba prepoznati, kao zapravo našu stvarnost, naše vrijeme, bit naše likovnosti odnosno suvremenog doba.

Šta vas je zanimalo u likovnosti, odnosno sa čime ste se u likovnosti tražili, bavili?

Mene je definitivno forma interesirala i mislim da sam na tom planu došao do nekih svojih čak filozofskih stavova životnih, proučavajući formu, odnosno, davajući joj zapravo jedno kvalitatno istraživanje, počev od estetike forme, preko Geštalta, koji je doduše doživio dosta veliki fijasko kada su psiholozi ušli u tu sferu dajući joj, zapravo, neke pomalo sumljive prizvuke. Pa su napravili jednu medvjeđu uslugu toj grani psihologije, koja se zahvaljujući u tome izgubila u svom smislu. Onog trena kad sam predavao, vratio sam onaj dio koji sam mogao dokazati sa kvalitativnim primjerima vjerodostojnim za učenje, za onaj dio kojim se da ovladati unutar, recimo, edukacijske prakse. Ne ono što je grana psihologije koja je, zapravo, počela pridavati tome neke vrijednosti subjektivnog i sumnjivih vrijednosti. U tom smislu ja sam to očistio, baveći se svojom praksom od takvih primjesa i vjerujem da sam kroz svoja predavanja dao, onima koji su to pratili, poticaje za promatranje nečega što mislim da ima svoju vrijednost.

Kada ste otišli u mirovinu nastavili ste se baviti slikama, slikarstvom?

Pa da, logično, mislim, ostane čovjeku nešto što mu je i odmor i umor i ne znam, dio njega. Dakle, to je na neki način dobrodošao hobi, zanat, profesija ili što već, kad čovjek ima neku ideju ili tako nešto, uvijek postoji neka pozadina svega toga.

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *